субота, 19. мај 2012.

Kad haustorče umisli da je jalijaš


piše: Slobodan Vasković

Mnogi smatraju da je djelovanje i ponašanje Zlatka Lagumdžije „neopisivo“, a onda krenu to „neopisivo“ opisivati od Sjeverne Koreje, preko Bjelorusije, posežući sve do daleke prošlosti i Josifa Visarionoviča Staljina. I u pravu su, s tim što izrečeno nije dijagnoza, već opis stanja. Koje se iz dana u dan pogoršava, kako Lagumdžija sve dublje i dublje tone.

Niko ne nudi odgovor na pitanje šta je to što je natjeralo/prisililo/prinudilo jednog elokventnog, veoma inteligentnog, visoko obrazovanog i sposobnog političara da se ponaša kao posljednja diktatorska kreatura, služeći se najprljavijim sredstvima kako bi odbranio tu nečasnu poziciju?

Samo mi jedan odgovor pada na pamet: Lagumdžija je haustorče koje je umislilo da je veliki jalijaš; „Bane, dobri sin“, što je odlučio da sve pozitivno, konstruktivno i plemenito baci u koš za smeće i okuša se „na ulici“, kojoj nije dorastao, ali je čitav svoj „Bane život“ sanjao da na njoj caruje! Nemoguća misija, posebno za haustorče poput Lagumdžije, koji je gotovo cijeli život proveo udobno ušuškan pod staklenim zvonom, nemajući pojma šta to znači boriti se na ulici za goli život. A to je dijametralno suprotno od onoga kako taj i takav život zamišlja mali štreber, čiji je svaki sljedeći korak i potez brižljivo isplaniran.

Čitavo Lagumdžijino „jalijaško iskustvo“ svodi se na činjenicu da je sreo/vidio/upoznao par sarajevskih jalijaša, što mu je dalo povoda da budalasto pomisli da je isti oni, te da ih je „pođonio“ u mjeri da se i sam može tako ponašati i djelovati. Te je krenuo u osvajanje ulice, nadajući se da će postati najjači u mahali, pa potom „i šire“... Tugo moja. Čak ni Gručo Marks nije uspijevao tako zasmijati, kao što to polazi za rukom Lagumdžiji u ulozi „jalijaša“.

Postoji među njima veoma bitna razlika, koja ide u Marksovu korist: Gručo je želio postati ozbiljan komedijaš, dok je Lagumdžija ozbiljan komedijaš koji je ubijeđen da je ozbiljan političar, što je ju zemlji kakva je BiH veoma opasno, jer izaziva brojne i velike štete, za čije popravljanje su potrebne decenije.
Tragikomični, groteskni „jalijaš“ Lagumdžija postao je vrlo loš derivat svoje željene uloge-opasni komedijaš, a što je još opasnije okružio se stvarnim barabama, koje u njemu vide izvrsno sredstvo za laku milionsku zaradu. Dovoljno je tek da kažu: „Šefe, danas si pravo zajeban“, pa da „jalijaški“ narcis dozvoli sve – od reketa do Rudnapa.  

Nije moglo u SDP-u ostati neprimjećeno da je Lagumdžija teško obolio od „Neronovog sindroma“, te da recituje ode sam sebi (preko FTV-a), u situaciji dok se država raspada, a nezadovoljstvo građana gori na sve strane. Stoga mu je prvo oduzeta harfa (FTV), a nakon toga se ukazao i Bahrudin Šarić, član NO Elektroprivrede BiH, koji je otvoreno progovorio o brojnim nezakonitostima u toj firmi, koja je pod direktnom Lagumdžijinom kontrolom.

„Jalijaš“ se dodatno unervozio (a počelo je ponuđenom/povučenom ostavkom Željka Komšića, koji, uzgred, stoji iza Bahrudina Šarića), te pokušava jeftinim šibicarskim trikovima da spriječi otvoreni rat unutar SDP-a BiH: snažno napada SDA zbog budžeta BiH, da bi pokušao prikriti da mu SDP-kuća gori. (Problem sa njegovim načinom „šibicarenja“ je što protivnik, kojem je namijenjena uloga žrtve, uvijek zna gdje „jalijaš“ krije kuglicu).

Nakon Šarića pojaviće se novi svjedoci i novi „Rudnapi“, što je već teret koji Lagumdžija neće moći izdržati, posebno kada SDP BiH doživi slom na lokalnim izborima, što je neminovnost.
Haustorče je tako stiglo do kraja ulice, još uvijek ne shvatajući da je ona, za tipove poput njega, uvijek slijepa, mračna i preopasna. Bez sumnje će „pravo fasovati“, a hepiend za njega je još uvijek moguć ako procesi koji su krenuli da ga melju ostanu na „popijenim batinama“, a ne presele se u klupe, gdje se ispituje kako je moguće da je tromjesečni gubitak EPBiH 37,5 miliona KM.