Specijalno tužilaštvo uhapsilo
je Radišića 23. marta 2010. godine, a nakon četvorogodišnjeg procesa, vlasnik
„Grand trejda“ presuđen je pravosnažno na tri godine zavora zbog malverzacija
sa akcijama „Medicinske elektronike“.
Ovako poredani fakti sugerišu da
je Dodik zaslužan za suzbijanje Radišićevog kriminala, ali to je potpuno
pogrešan zaključak.
Dodik je naredio pritvaranje
kako bi „Radišića dozvao pameti“, nakon čega je namjeravao da mu obezbijedi
oslobađajuću presudu, što je u jednom trenutku i uspio. Međutim, stvari su mu
izmakle kontroli i Radišić je na kraju ove kriminalne balade presuđen na tri
godine zatvora. Krenimo redom.
Početkom 2010. godine Radišić je
našao kupca za cca 30 dunuma zemlje u centru Banjaluke, koje mu je Grad Banjaluka
dodijelio potpuno nezakonito još 2003. godine.
Prema provjerenim informacijama,
jedan strani investicioni fond bio je spreman zemljište u Picinom parku platiti
40 miliona maraka.
Bila je to odlična prilika da se
dobro unovči oteto zemljište i da njegovom prodajom tu aferu njeni glavni
akteri gurnu pod tepih. Međutim, do realizacije posla nije došlo, jer se nisu
mogli dogovoriti kome koliko pripada.
Do sukoba između Dodika i
Radišića došlo je zbog podjele novca: Radišić je zahtijevao da plijen podijele
pola-pola, dok je Dodik to odbio, tražeći da njemu pripadne najmanje 80 posto
od prodajne cijene. Radišić je bez razmišljanja odbio takvu podjelu.
Dodik se tada uplašio da će
Radišić prodati plac i uzeti sav novac sebi i naredio je Specijalnom tužilaštvu
da ga uhapse, kako bi to spriječio.
Treba imati na umu da je Radišić
bio stospostotni vlasnik tašna-mašna firme „Grand trejd“ i da je bez problema
mogao da proda plac i novac zadrži za sebe.
Akcija Specijalnog tužilaštva
spriječila je tu transakciju.
Ta činjenica samo je jedna u
dugom nizu sličnih koje potvrđuju da je Specijalno tužilaštvo alatka Milorada
Dodika, koju on usmjerava kako hoće i protiv koga hoće.
Specijalno tužilaštvo služilo je
i služi za disciplinovanje onih koji Dodiku prave probleme, ali, istovremeno, i
za fiktivne istrage protiv njegovih tajkuna u kojima su oni, po pravilu,
oslobođeni svake odgovornosti u djelima za koja su „istraživani“. I u kojima bi
i studenti prava sa lakoćom našli dokaze o teškim kriminalnim radnjama, ali,
eto, Specijalnom tužilaštvu to nikako ne polazi za rukom.
Specijalno tužilaštvo, kao i
Osnovni sud Banjaluka, imaju zadatak da izdaju sertifikate o poštenju Dodikovim
tajkunima, u čemu su oni vrlo prilježni i ekspeditivni.
Jednom kada Režim padne, prvi
zadatak nove vlasti morao bi biti ispitivanje imovnog stanja vodećih
funkcionera Specijalnog tužilaštva i Osnovnog suda, a ono će pokazati da su se
pojedinci iz tih institucija enormno obogatili u poslednjih osam godina.
Nakon što je Radišića hapšenjem „dozvao
pameti“, Dodik je sredio da ga Okružni sud Banjaluka oslobodi svake
odgovornosti 11.10.2011. godine. Učinila je to sudinica Vesna
Stanković-Ćosović.
Nakon toga, izmireni dvojac
pokrenuo je izgradnju stambeno-poslovnog objekta vrijednog cca 250 miliona
maraka, čiji su jedan dio namjeravali izdati „Telekomu“, a drugi prodati Upravi
za indirektno oporezivanje. Oba ova posla sada su pod velikim znakom pitanja, iako
je prvi od tri ogromna objekta, koji se trebaju izgraditi, gotovo završen.
Gradnju objekata u Picinom parku
sve vrijeme prate brojni nezakoniti postupci vlasti, koja je kompletna
stavljena u funkciju tog projekta.
Dodik vodi cijelu igru i to i ne
krije, a redovno i gotovo svakodnevno se sastaje sa Radišićem i nakon što je
ovaj presuđen na tri godine.
Ta presuda je vrlo bolna za
Dodika i njegove interese, jer pokazuje da više ne kontroliše kompletno
pravosuđe Republike Srpske.
Nakon što je Okružni sud
oslobodio Radišića, Vrhovni sud je, na opšte iznenađenje, poništio tu presudu,
početkom oktobra 2012. godine. Okružni sud ponovio je suđenje; opet je sudila
Vesna Stanković-Ćosović i ovaj put presudila Radišića na tri godine zatvora, u
novembru 2013. godine.
Vrhovni sud potvrdio je ovu
presudu krajem juna 2014. godine, iako se tvrdilo da će Radišić biti oslobođen.
Pravosuđe, bar jedan njegov dio, tako je i zvanično izmaklo Dodiku ispod šape.
Ova presuda Vrhovnog suda
donijela je ogromne probleme Dodiku, i u stranci i u poslovima.
Brojni visoki funkcioneri SNSD-a
osvijestili su se „preko noći“, jer su uvidjeli da Dodik više nije taj koji
kontroliše sve procese u RS, već da postoji i „neko jači“, ko je „sugerisao“
Vrhovnom sudu da potvrdi kaznu Radišiću.
Da se ne lažemo, pravosuđe BiH i
oba njena entiteta pod punom je kontrolom političkih subjekata, a šefovi tog
segmenta dugo su bili predstavnici međunarodne zajednice, da bi poslednjih
godina njime potpuno ovladali domaći političari koji su na vlasti. Stranci
nikada do kraja nisu izgubili uticaj na pravosudne organe, ali je on poslednjih
nekoliko godina smanjen u određenoj mjeri.
U ovom trenutku je nepoznato ko
je uticao na Vrhovni sud da Radišića pošalje na robiju: Međunarodna zajednica,
Opozicija ili su, pak, same sudije procijenili da je Dodik prošlost i
samoinicijativno krenuli u susret novim vlastima, demonstrirajući spremnost „na
saradnju“ tako što su Radišićevu kožu razapeli javno i to na tri godine.
Šta god da je na djelu, jedno je
sigurno: Dodik je značajno oslabio i njegova moć nije ni blizu onoj od prije
nekoliko godina. Ona sve više postaje iluzija i prošlost.
Ova spoznaja izazvala je
turbulencije unutar vrha SNSD-a i mnoge natjerala na oprez, jer su je shvatili
kao opomenu da više nisu zaštićeni za sve ono što čine i što su počinili. A
mnogo mnogo toga je van zakona.
Upravo iz tih krugova sada se
emituju veoma teške optužbe na račun Dodika i Radišića, a ti funkcioneri
otvoreno tvrde da iza svega što se desilo i još uvijek dešava u Picinom parku
stoji upravo lider SNSD-a.
Iz tih krugova dolaze i
informacije da u izgradnji objekta u Picinom parku ima i mnogo novca Draka
Šarića, narkodilera velikog kalibra, kojem se sudi u Srbiji.
Isti kuloari emituju i vijesti
da su u projektu i Zlatko Lagumdžija, kojeg tu pozicioniraju, jer njemu bliska
firma „Butmir“, čiji je vlasnik Sejo Hasibović (afera „Reket“), gradi objekat,
ali i Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije.
Samo detaljna i kvalitetna istraga
može otrkiti koliko je u ovim informacijama istine, a ona svakako neće doći iz
Specijalnog tužilaštva RS.
Činjenica je da „Grand trejd“ u
ovom trenutku ima oko 70 miliona maraka obaveza. Dio tih dugova su krediti
bankama, ali njihova ukupna vrijednost ne prelazi polovinu obaveza. Pitanje je
ko je, osim Banaka, dao toliki novac za izgradnju objekta? To bi se moralo pod
hitno istražiti.
Radišić uskoro mora na
izdržavanje kazne, iako njegovi advokati još uvijek uspijevaju to da odgode.
Taj fakat dovodi u pitanje
poslovanje „Grand trejda“, jer Radišić ne može firmu voditi iz zatvora, odnosno
ne može potpisivati dokumente. U takvoj situaciji, lako bi se moglo dogoditi da
neka od brojnih firmi, kojima je Radišić dužan, pokrene stečajni postupak, što
bi značilo da cijeli objekat i zemljište idu na doboš i to za male pare. U toj
varijanti bi i Banke, koje su kreditirale izgradnju, pretrpile velike štete,
iako imaju hipoteke na dijelove objekta.
Da bi spriječio ovaj, po njega,
katastrofalan rasplet, Radišić je kao supotpisnika ovlastio bliskog člana
porodice. Međutim, to samo omogućava firmi da „živi“, ali ni dalje ne rješava
pitanje dugova, iz kojih se može izvući jedino prodajom ili izdavanjem
poslovnih kvadrata. I to desetina hiljada.
Biće zaista interesantno vidjeti
epilog ove poslovne „bajke“, jer će on direktno odgovoriti na pitanje: Koliko
Dodik još posjeduje stvarnog uticaja i moći?
Čini mi se nedovoljno da
uspješno razriješi „Radišićev čvor“ iz Picinog parka. Koji je sam svezao. I
sebe u njega.
